Tvorba nadimaka u hrvatskom jeziku

Tvorba nadimaka predstavlja plodno tlo za analizu u lingvističkim raspravama, posebice u međunarodnoj literaturi, pri čemu se razlikuju dvije glavne vrste nadimaka – nadimci motivirani izvanjezičnim čimbenicima i nadimci nastali na temelju fonološke sličnosti s imenom ili prezimenom na temelju kojeg nastaju. U ovom se radu analizira tvorba nadimaka u hrvatskom jeziku nastalih na temelju fonološkog obrasca, za što je odabran teorijski okvir konstrukcijske morfologije. Prethodna istraživanja tvorbe nadimaka u svjetskim jezicima poput engleskoga, japanskog i talijanskog (Lappe 2007, Mester 1990, Itô i Mester 1997, Van Dam 2003, Alber 2010) upućuju na to da ovakav fonološki uvjetovan oblik tvorbe nije prisutan samo u hrvatskome. U radu se iznose podatci prikupljeni u sklopu istraživanja kojim je bilo obuhvaćeno 113 izvornih govornika hrvatskog jezika u dobi od 20 do 22 godine. Analizom podataka utvrđeno je kako je fonološki model tvorbe nadimaka najzastupljeniji, a nadimci tvoreni tim modelom sastoje se uglavnom od dvaju slogova, pri čemu je drugi slog otvoren, a završni vokal uglavnom nije identičan vokalu u prezimenu na temelju kojeg je nadimak nastao. U radu se ovakav oblik tvorbe formalizira morfološkim shemama u okviru konstrukcijske morfologije.