Osvrt na jezik koprivničkih zapisnika iz 17. stoljeća

Rad je uvod u proučavanje jezika koprivničkih zapisnika. Da bi se moglo bolje suditi o jeziku zapisnika, najprije se ukratko prikazuje jezično, dijalektno stanje na širem koprivničkom području i donose se stariji zapisi jezika, većinom toponima, s toga područja. Iznosi se pretpostavka o gradskom govoru Koprivnice. Daje se osvrt na metodologiju objavljivanja. Na temelju reprezentativnoga uzorka iz knjige „ Zapisnici poglavarstva Grada Koprivnice 1698-1702. Knjiga prva“, koju je priredila Karmen Levačić, prikazuju se osnovne jezične, grafijske i pravopisne značajke teksta. Pisari, bilježnici, zapisničari koji su pisali zapisnike bili su obrazovani ljudi i služili su se latinskim jezikom, a samo su iskaze drugih, npr. optuženih, prenosili kako su bili izgovoreni, naravno, fonološki približno tako. Zapisničari su znali sigurno i kajkavski književni jezik, hrvatski standard s kajkavskom osnovicom. Mogli su biti ne samo kajkavci (a i kajkavsko je područje veliko s raznolikim govorima) nego i štokavci, ima ih i u blizini Koprivnice, ali mogli su, službom, doći i iz drugih krajeva, pa su mogli nehotice zapisati i osobine svojega rodnoga idioma. Koprivnica je, iako mali grad, imala, kao i danas, svoju varijantu književnoga jezika, a imala je i kajkavski interdijalekt, koine, kojim su se ljudi iz okolice u Koprivnici više-manje međusobno sporazumijevali. Uz pretežno kajkavsku strukturu hrvatskih zapisa nalazimo i nekajkavske likove riječi. Primjera ima već u najstarijim zapisima iz 1639. godine, npr. to su riječi u kojima dolazi vokal a na mjestu staroga poluglasa umjesto e, koji je redovan (kao danas – denes).