USTAVNO UREĐENJE BOSNE I HERCEGOVINE TRIDESET GODINA POSLIJE DEJTONSKOG MIROVNOG SPORAZUMA

Čelnici evropskih država okupili su se u Parizu, davne 1990. godine, kako bi se cjelokupna Evropa oslobodila “ostavštine prošlosti” s idejom da stvore “novo doba demokracije, mira i jedinstva”. Međutim, nekoliko mjeseci kasnije, umjesto novog doba demokracije, mira i jedinstva, došlo je do rata u bivšoj Jugoslaviji, posebno u bivšoj Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, tj. do “tragičnog sukoba u regionu”, kako se u Bosni i Hercegovini rat oficijelno naziva. Republika BiH je prije rata bila savremena, demokratska i pravna država, koja je poštovala ljudska prava i nije imala teritorijalne pretenzije prema drugim državama, kako je to istaknuto u Mišljenju br. 4. Arbitražne komisije Konferencije za mir u bivšoj Jugoslaviji. Sa svojim tadašnjim uređenjem BiH je ispunjavala najveći dio uvjeta za ulazak u Evropsku zajednicu, današnju Evropsku uniju, što se moglo ostvariti nakon manjih izmjena i dopuna Ustava SR BiH iz 1974. godine. Rat u Bosni i Hercegovini je završio historijskom vazdušnom intervencijom NATO-a pod nazivom Deliberate Force, nakon čega je u Vazduhoplovnoj bazi Ohajo u Daytonu parafiran, a u Parizu potpisan Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini (1995), koji se sastojao iz jedanaest aneksa, dok je BiH u okviru Aneksa 4. Općeg okvirnog sporazuma za mir dobila svoje “novo” ustavno uređenje. Stoga se u radu postavlja pitanje u kojoj je mjeri takvo ustavno uređenje, prema dostupnim pokazateljima, adekvatno za državu u kojoj je došlo do “tragičnog sukoba u regionu” (rata u BiH 1992–1995), te da li je Ustav Bosne i Hercegovine, trideset godina nakon završetka, pružio dovoljan temelj za daljnji razvoj i napredovanje prema euroatlantskim integracijama?