O romantizmu Stanka Vraza ili o razdvajanju nerazdvojivoga

u radu se analiziraju i interpretiraju (auto)biografske repre-zentacije Stanka Vraza kao izrazitoga romantika (A. Barac), s jedne strane, te Vrazova poetika, s druge. uočava se kako je Vraz u vlastitim književnim i neknjiževnim tekstovima dao poticaje za oblikovanje svoje figure kao primjerne fi-gure romantičarskoga pjesnika, na što se nastavila i što je dodatno nadogradila hrvatska književna historiografija u kojoj se on prikazuje kao vedri melankolik, pesimistični optimist, realni sanjar, nepraktični, ali neumorni i uspješni agitator, marljivi talent ili esencijalni pjesnik i (kulturno, ali i politički angažirani) trudbenik u jednome. instalirajući ga kao kompleksnoga i proturječnoga (romantičarskog) junaka, karizmatičnoga i omiljenoga, ali i isključenoga i marginali-ziranoga, osamljenoga asketa i introverta, genija, s crtama dendija i boema te prvoga profesionalnoga hrvatskog knji-ževnika i književnoga kritičara koji je književnost iz sfere nadahnuća i poziva zbog i za koje se živi izmjestio (i) u sferu rada i zanimanja od kojih se živi, hrvatska književna povijest se, prema teoriji Jeromea J. McGanna, potvrdila kao meha-nizam perpetuiranja i reificiranja temeljnih romantičarskih (auto)predodžbi. uz to, autobiografski i književnohistorio-grafski modusi oblikovanja Vrazove osobnosti i ocjene nje-gova stvaralaštva, kao i samo to stvaralaštvo, mogu se čitati i kao indikativni za analiziranje i interpretiranje znakovitih odlika njegova književnog i kulturnog djelovanja te položaja njegove književnosti u odgovarajućim joj suvremenim poe-tičkim i političkim kontekstima, ali i u paradigmi povijesti hrvatske književnosti. na temelju analiziranoga sadržaja za-ključuje se da je romantizam nepobitna činjenica hrvatske književnosti i književne kulture, ali i diskurzivni konstrukt njih samih i njihove historiografije, koja je romantičarsko nasljeđe prihvatila kao dio vlastite neutralne metodologije na kojoj je i sama (iz)gradila svoj moderni identitet.