Ideal pravednosti Marka Tulija Cicerona

Okosnica je ovoga članka pojam pravednosti u filozofiji Marka Tulija Cicerona. Iako ga razmatra i u drugim djelima, najsustavnije ga razlaže u trećoj knjizi djela De re publica. Pisano je prema uzoru na Platonovu Državu te stoga krije vrijednu filozofsku građu utemeljenu na antičkim autoritetima. Djelo se uspoređuje i s Platonovom Državom (Politeia) i važnim Aristotelovim promišljanjima o pravednosti. Ugledajući se na Platona, nakon napisane Države, Ciceron stvara djelo Zakoni, u kojemu obrađuje problem pravednosti i pravde u okviru prava. Osim dvaju potonjih djela, u članku će se analizirati i moralno-filozofska rasprava O krajnostima dobra i zla. Predstavit će se način na koji Ciceron shvaća pravednost, njezinu povezanost s božanskim podrijetlom i naravi te razliku između građanskoga i prirodnoga prava. Za Cicerona muževi su instrument više mudrosti i dobra države ispred su dobra pojedinca, a moguće je biti pravedan osluškivanjem i najvećim nastojanjem slijeđenja prirodnih zakona. Iako se nepravednošću dobiva najviše dobara, zemlje ili časti, njome se najviše i gubi. Glavni je argument protiv nepravednosti taj što ona uznemirava, donosi nesklad, razara zajednice i odnose te narušava državu, što upućuje na unutarnji nagon za pravednošću. Pravednost je vrsta kamena temeljca prirodnoga zakona, zakona koji potječe iz više sile i dan je ljudima kako bi održavali dobar društveni red. Ciceron zastupa ideju univerzalnoga morala, zajedničkoga svim ljudima. Pravednost stavlja na pijedestal vrlina pripisujući joj državotvornost. Pisanje Države i Zakona stoga su posljednji Ciceronovi pokušaji spašavanja Rimske Republike. U radu će se objasniti značenje pojma pravednost te usporediti Ciceronova promišljanja s Platonovim i Aristotelovim.