Migracija i integracija u njemačkim gradovima

Njemačka sebe nikada nije smatrala državom useljenika iako se tamo nakon Drugoga svjetskog rata naselio veći broj izbjeglica, dok je 60-ih godina prošloga stoljeća njemačka industrija privukla veliku skupinu useljenika iz zemalja južne Europe (Španjolske, Italije, Grčke i Turske). Obje su se ove kategorije useljenika gotovo u potpunosti integrirale u njemačko društvo. Tijekom 90-ih godina 20. stoljeća i ratova na području Balkana opet je velik broj izbjeglica pristigao u Njemačku, međutim većina se poslije rata vratila kući. Nova je migracijska politika zaživjela 2015. godine. Kada su se bježeći pred ratom u Siriji izbjeglice nastojale preko „balkanske rute“ domoći središnje Europe, djelomično ih je privukla simbolična no kratkotrajna njemačka politika „raširenih ruku“. Otprilike 1,2 milijuna ljudi podnijelo je zahtjev za azilom u Njemačkoj 2015. i 2016. godine. Nakon zaokreta njemačke politike te uvođenja nove politike u Turskoj i državama istočne Europe te su brojke 2017. godine znatno smanjene. U radu se pokušava odgovoriti na pitanje tko zastupa te izbjeglice i druge migrante. S druge strane, neke skupine migrantskog podrijetla kao što su primjerice građani Europske unije imaju sva izborna prava na lokalnim i EU izborima. U većim gradovima još od 90-ih godina prošlog stoljeća većinu drugih stranaca zastupaju savjetodavni odbori građana. Te se savjetodavne odbore također smatra zagovornicima onih izbjeglica bez dugoročnih izgleda da postanu njemački državljani. Samo tri pokrajine (Länder) posjeduju odgovarajući zakonski okvir unutar kojeg savjetodavni odbori mogu djelovati. Savjetodavne odbore prihvaćaju i građani i vijećnici u svih 14 analiziranih reprezentativnih gradova, no u istočnom je dijelu Njemačke prihvaćanje slabije izraženo nego u zapadnom dijelu zemlje.