Označavanje likova u dječjem pripovjednom diskursu

Pripovijedanje se u znanstvenoistraživačkom i stručnom logopedskom radu smatra dovoljno prirodnom i neposrednom alatkom jezične procjene, kojom se može vjerodostojno prikazati govornikova uporaba jezika na razini iznad rečenice. Prikladno označavanje i održavanje likova u priči, jedno je od načela kojim dijete treba ovladati kako bi se oblikovanim diskursom osigurala učinkovita komunikacija sa slušateljstvom. U skladu s tim, cilj je ovog rada ispitati označavanje likova u pričama potaknutim slikovnim materijalom iz hrvatske verzije Multilingual Assessment Instrument for Narratives (MAIN-a). U ispitivanju je sudjelovalo 23 djece predškolske i 23 djece rane školske dobi te 23 odraslih ispitanika, koji su trebali na osnovi slikovnih predložaka ispričati priču. Ispitivanje pokazuje da se djeca razlikuju od odraslih načinom ponovnog uvođenja likova s obzirom na sve tri promatrane vrste anafore - imensku, zamjeničku i nultu. U održavanju likova mlađa se djeca razlikuju od odraslih samo uporabom zamjeničke, ali se obje skupine djece razlikuju od odraslih i uporabom nulte anafore. Djeca predškolske dobi najviše odstupaju od točnog označavanja likova u svojim pričama. Ovo ispitivanje upućuje na dobne jezične osobitosti i razvojne promjene u označavanju likova.