Kantova kritika ekstremizma

U Kritici čistoga uma Immanuel Kant kritizira oholost spekulativnoga uma, koji s lakoćom – bez kritike vlastite spoznajne moći – dokazuje Božju opstojnost, čovjekovu slobodu i neumrlost duše. Naime, spekulativni um sveo je Boga na najviše biće među bićima. Taj antropomorfistički pojam Boga neizbježno “kvari religiju i pretvara je u idolatriju”. Kritikom čistoga uma Kant opovrgava ne samo spekulativni teizam nego i materijalizam, fatalizam, ateizam, slobodoumnu nevjeru, zanesenjaštvo, praznovjerje te idealizam i skepticizam. U svom kratkom spisu “O otmjenu tonu u novije vrijeme podignutom u filozofiji” kritizira oholost osjećaja (slutnje), jer filozofi osjećaja imaju osjećaj nadosjetnoga; ne trebaju im nikakvi pojmovi, jer oni imaju proročište u sebi, koje oni mogu neposredno čuti; umjesto spoznaje po pojmovima oni nude nadnaravno saopćenje ili duhovno prosvjetljenje, a to je “smrt svake filozofije”. Zanesenjaštvo pretvara Platonovu ideju u idola koji se može štovati samo praznovjerno. Kantova je velika zasluga u tome što je pokazao da je pristup Bogu moguć samo iz slobode, tj. iz praktičnoga uma. Prigovor da je Kant religiju sveo na moral velikim je dijelom opravdan.