SCHUL-UND PUBERTÄTSROMAN IN DER DEUTSCHEN LITERATUR UM DIE JAHRHUNDERTWENDE

<p>Tema ovog rada su romani sa školskom tematikom, koji su na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće bili jako popularni u Njemačkoj. Na osnovu tri odabrana djela iz ovog perioda (H. Hesse: “Unterm Rad”, R. Musil: “Die Verwirrungen des Zöglings Törleß“ i E. Strauß: „Freund Hein“) pokušala sam istražiti osnovne karakteristike i ciljeve ove vrste romana.Na početku je predstavljena situacija u školama i društvu općenito na početku 20. stoljeća, koja objašnjava popularnost ove tematike. Autori školskih romana slijede tendencije svog vremena, koje je bilo u znaku velikog interesa za mlade i u znaku traženja vlastitog identiteta, čime njihova djela dobivaju i sociološku dimenziju. Naime,prijelaz iz 19. u 20. stoljeće je u Njemačkoj bio vrijeme promjena i potrage za novim putevima, a ta potraga se odražava i u romanima navedenih autora. Sva tri djela se bave problematikom spoznaje vlastitog identiteta, koja je posebno izražena u pubertetu, ali koju društvene norme otežavaju, ili čak onemogućavaju. Ove norme kod glavnih likova dovode do kriza, sa kojima se oni veoma teško nose i zbog kojih, čak, i stradaju. U svakom od navedenih djela javlja se kritika škole i školskog sistema. Ova institucija određuje razvoj mladih ljudi, ačinjenica da ti mladi ne mogu ispuniti školske zahtjeve dovodi u pitanje njenu strukturu i njene metode. Kritika škole je, istovremeno, i kritika društva. Na primjeru ograničenog prostora škole najbolje se mogu prikazati društvena ograničenja i okovi. Mladi ljudi kao budućnost države, a škola kao odgojna institucija koja određuje njihov razvoj, na neki su način pokazatelji buduće situacije cjelokupnog društva. Bitno je naglasiti da Hesse i Strauß društvene norme vide kao prijetnju za neprilagođene osobe, dok Musil upravo u integraciji vidi najveću opasnost. Tri glavna lika pokazuju različite posljedice utjecaja društva na mladu osobu u razvoju, ali zaključak ostaje isti: ovi utjecaji su negativni i preveliki, oni sprečavaju svaku individualnost, a društvena ograničenja isključuju svaku mogućnost promjene. Autori ostaju pesimistični i sumnjaju u promjenu društvene situacije. Kritika društva je, time, prisutna u njihovim djelima, ali nije plodna, jer autori ne nude rješenja. Ne postoji mogućnost za promjenu, jer se društveni okovi ne mogu pokidati.</p>