Miroslav Krleža interdisciplinarno o Immanuelu Kantu

Promišljanjima i stavovima hrvatskog polihistora Miroslava Krleže (1893–1981) o znamenitu njemačkom filozofu Immanuelu Kantu (1724–1804) i njegovu nauku dosad nije posvećena primjerena pozornost. Međutim, to ne znači da Krleža nije bio upućen u sadržaj i osobitosti Kantova nauka. Štoviše, u Krležinu opusu prisutne su brojne prosudbe o Kantu i njegovu učenju, pri čemu napominjemo da je Krleža napisao i dva teksta koja je u cijelosti posvetio Kantu: članak »O dvestogodišnjici rođenja Imanuela Kanta«, koji je otisnut 1924. godine, te neobjavljeni tekst naslovljen Kant, koji je sastavni dio Krležine rukopisne ostavštine i koji je najvjerojatnije nastao tijekom 1939. godine.Krležine prosudbe o Kantu moguće je sagledati iz različitih perspektiva. Pristup promišljanjima o temama i misliocima kojima je Krleža bio zaokupljen nerijetko nadilazi disciplinarne okvire, zbog čega njegov opus uvelike obilježava interdisciplinarnost.O Kantu i njegovu nauku Krleža se, očekivano, očitovao iz filozofske, posebice povijesnofilozofske, logičke, spoznajnoteorijske i etičke perspektive. Osim toga, Kanta i njegova učenja sagledao se i iz perspektivā književne stilistike, povijesti, politologije, antropologije, pedagogije i medicine. Pritom je iskazao upućenost u sadržaj brojnih Kantovih tekstova, posebice u sadržaj djela Kritika čistoga uma i djela Prema vječnom miru, ali i u sadržaj članka »Ideja opće povijesti s gledišta svjetskoga građanstva«, kao i članka »Nagađanja o početku povijesti čovječanstva«.Kada je sagledavao Kantovu filozofsku misao, Krleža je najčešće bio usredotočen na Kantov ‘kopernikanski obrat’ u načinu spoznaje materijalnih stvari. Iz perspektive književne stilistike Kant je isprva ocijenjen kao mislilac koji je pisao diletantski, da bi u konačnici bio ocijenjen kao mislilac koji je pisao u stilu svojega vremena: krilato i idejno uzvišeno. Kada je Kanta sagledavao iz perspektive povijesti, Krleža ga je razumijevao kao mislioca koji je obilježio 18. stoljeće, dok ga je iz perspektive politologije odredio kao pristalicu jakobinaca. Kada je iznosio antropološke i pedagoške nazore, Krleža je čovjekovu budućnost sagledavao vrlo pesimistično, jer je bio uvjeren da čovjek svoj odgoj i postupke neće temeljiti na Kantovim zamislima, pa tako ni na onima zabilježenima u djelu Prema vječnom miru. Naposljetku, kada je o Kantu i njegovu nauku promišljao iz perspektive medicine, zaključio je da su Kantove spoznaje o duševnim oboljenjima bliže skolastici nego renesansi.