Hilarion Gašparoti

Posljednji član pripovjedačkog trolista kajkavske barokne propovjedne književnosti – nakon Turopoljca Jurja (Habdelića) i Zagrepca Štefana – Samoborec Hilarion (Ivan) Gašparoti, pavlinski redovnik a kasnije i dopoglavar lepoglavskog pavlinskog samostana, autor je četverosveščane svetačke enciklopedije „Cvet sveteh“, najopsežnijeg djela stare kajkavske književnosti. U literaturi nalazimo dva oprečna mišljenja o njemu: 1) da je „više historik a manje pripovjedač“ (Galinec) odnosno 2) da je „rasni pripovjedač koji se predstavljao čas pod krinkom znanstvenika, a čas pod odorom propovjednika“ (Prosperov Novak) te se u radu nastoji utvrditi koja je od ovih postavki bliža istini. U Gašparotijevu je djelu, kako su pojedine usporedbe pokazale, očevidan utjecaj srednjoeuropske barokne propovjedne književnosti: katkada u doslovnom a većinom u strukturalnom smislu. U raščlambi se djela lučilo „žitke svecov“ od stanovitog broja prodeka u njemu te u „prilošku“ tj. daleko veći hagiografski dio od puno manjeg propovjednog dijela. Životopisi su svetaca inače utemeljeni uglavnom na legendama, pričama o čudima i drugim Jollesovim „jednostavnim oblicima“ koje su brojni barokni propovjednici koristili kao primjere (pelde, exempla) u svojim propovijedima i oni zapravo čine pripovjedački korpus barokne propovjedne književnosti. Gašparoti međutim kritički pristupa hagiografskoj građi i koristi samo „vredne“ pisce i „istinskeša“ djela te je zato „čudoviteh“ peldi kao i baroknog ornatusa u tom dijelu manje. Raščlamba propovijedi „Na fašenski pondelek“ iz „priloška“ pokazuje da je Gašparotijev procédé, iako nešto skromnije od Zagrepčevog, ipak barokno strukturiran: antitetičkim simbolima, kontrastnim i nekontrastnim gomilanjima itd. Glede uvodne dileme pak možemo reći da je Gašparoti posljednji veliki kajkavski barokni propovjednik a time i pripovjedač, posebice sjajnih kratkih priča.