OBRAZOVNI SISTEM U SEKTORU POLJOPRIVREDE: STANJE, IZAZOVI I POTREBA ZA TRANSFORMACIJOM

Poljoprivreda je tradicionalno predstavljala jedan od osnovnih stubova ekonomskog razvoja zemalja regiona, sa bogatom tradicijom u uzgoju različitih kultura i stočarskoj proizvodnji. Međutim, u savremenim ekonomskim okolnostima njen značaj je veoma smanjen. Struktura zemljišnih resursa Bosne i Hercegovine (BiH) dodatno ograničava razvoj sektora. Samo 14,2% ukupne površine spada u zemljišta prve tri bonitetne kategorije, što ih svrstava među najkvalitetnija za intenzivnu proizvodnju. S druge strane, značajne površine pod pašnjacima pružaju mogućnosti za unapređenje stočarske proizvodnje. Udio poljoprivrede u bruto domaćem proizvodu (BDP), koji je početkom 1990-ih iznosio 12-14%, danas je sveden na približno 4,5% i pokazuje tendenciju daljeg opadanja. Nadalje, visoka zavisnost od uvoza prehrambenih proizvoda ukazuje na ograničene domaće proizvodne kapacitete i čini prehrambeni sistem osjetljivim na poremećaje u međunarodnim lancima snabdijevanja. Degradacija poljoprivrednog prostora naročito je izražena od početka 1990-ih godina, kao posljedica ratnih razaranja, ali i procesa deagrarizacije ruralnih područja. Pad interesa za poljoprivredu uzrokovan je višestrukim faktorima, među kojima se izdvajaju uticaji klimatskih promjena, tržišna nestabilnost, rast troškova proizvodnje te nedovoljno prilagođene poljoprivredne politike i sistemi podsticaja. Posljedica toga je da poljoprivreda sve češće gubi privlačnost kao profesionalna perspektiva, posebno među mlađim generacijama. U skladu s navedenim, transformacija poljoprivrednog sektora nameće se kao nužnost. Paralelno, neophodna je i sveobuhvatna transformacija obrazovnog sistema, koji se suočava s brojnim strukturnim i organizacijskim problemima. Obrazovne institucije u području poljoprivrednih nauka nalaze se u najtežem položaju do sada, te postoji realna opasnost da izgube svoju razvojnu, inovacijsku i društveno korisnu funkciju. Poljoprivredne teme u formalnom obrazovanju, posebno na nivou osnovnih i srednjih škola, nisu dovoljno zastupljene. Uvođenje sadržaja o proizvodnji hrane, zaštiti okoliša, očuvanju biodiverziteta, klimatskim promjenama i zdravim prehrambenim navikama, imalo bi višestruku edukativnu i društvenu vrijednost. Time bi se kod mladih razvijala svijest o značaju poljoprivrede i održivog razvoja, kao i potencijal za buduće profesionalno usmjerenje u ovom sektoru. Iako visokoškolske ustanove kontinuirano rade na modernizaciji studijskih programa i uspostavljanju partnerskih odnosa s privrednim subjektima u zemlji i i sa institucijama iz inostranstva, interes studenata za poljoprivredne studije kontinuirano opada. Uprkos entuzijazmu i naporima akademskog osoblja, fakulteti sami ne mogu značajno uticati na promjenu postojećeg stanja. Dodatni problem predstavlja činjenica da je obrazovni sistem u BiH decentraliziran, odnosno u nadležnosti entiteta i kantona, što rezultira nedostatkom jedinstvene strateške vizije i sistemske podrške na državnom nivou. Transformacija poljoprivrede i obrazovanja zahtijeva sistemski, koordiniran i interdisciplinaran pristup. Jedno je sigurno, transformacija obrazovnog sektora nije samo zadatak akademske zajednice, institucija i pojedinca, već cjelokupnog društva i svih aktera uključenih u sektor poljoprivrede.