Povijesni ustroj filozofije – Franjo pl. Marković

Markovićeva napomena o aristotelovskoj tročlanoj strukturi (početak, sredina, konac) poopćenoj na sve logično, estetično i etično, primjenjuje se u članku na povijest filozofijske misli, uz potvrdu, gdje je moguće, u Markovićevu tekstu. Ta je struktura proširena prijelazima do peteročlane strukture (kao u drami i baladi). Razlikuje se filozofijska misao implicitna u društveno-državnim pogledima, mudrim i pučkim izrekama i mitu od eksplicitne filozofije kao struke (filozofija u strogom smislu). Spomenuta peteročlana struktura primjenjuje se najprije na Markovićev pogled na hrvatsku filozofijsku misao, te se poopćava na filozofijsku misao drugih naroda. Daje se opća karakterizacija pojedinih strukturnih razdoblja, s posebnom ulogom sredine (opći pogledi i teorije, univerzalnost, sustavnost) i točke zaokreta početkom četvrtoga razdoblja (samospoznaja, metodološki obrat, kritika). Naposljetku, peteročlana se struktura primjenjuje na opću periodizaciju filozofije, s Leibnizom na središnjem mjestu, a s Kantom kao zaokretnom točkom. Peteročlani »dramatski« povijesni pristup uspoređuje se s Brentanovim četirima fazama u razvoju filozofije i s Fichteovom peterodijelnom koncepcijom opće povijesti. Zaključno se sažimlju Markovićeva uloga i značenje u filozofiji, posebice hrvatskoj.