Prava teksta. Neograničena semioza i granice tumačenja – tragom semiotike Umberta Eca

Čitatelju je Eco otvorio vrata još u predsemiotičkoj fazi (Opera aperta, 1962), a potom ga je i naslovom (Lector in fabula, 1979) smjestio u samo središte „priče“ o semiotici književnosti. Preuzevši Peirceov pojam neograničene semioze kao ključ za semiotičku otvorenost teksta, što posljedično otvara potencijalno neograničen broj interpretativnih pokušaja u ekspanziji značenja, Eco je gotovo skrupulozno za- brinut za pogrešna tumačenja semioze. Njegovo ustrajno zagovaranje suradničkoga odnosa čitatelja i teksta sve snažnije poprima oblik apologetskoga zalaganja za prava teksta i nužde ocrtavanja minimalnih granica tumačenja (The Limits of Interpretation, 1990). Potencijalno neograničena semioza, poučavao je Eco, ne vodi apsolutnoj slobodi čitatelja, ne znači da interpretacija nema kriterije i da sve interpretacije imaju happy end. Bio je to glas koji se nije čuo. Eksponencijalni rast čitateljskih „prava“ i „sloboda“ bio je nezaustavljiv u poststrukturalizmu. Zašto su dekonstrukcija i rodni studiji, kao primjeri isključujućih perspektiva (radikalne otvorenosti teksta prepuštenog neograničenoj semiozi / radikalne zatvorenosti teksta koji ima samo ono značenje koje je unaprijed zadano), prekršaji suradničkoga odnosa prema tekstu i možemo li u Ecovoj interpretativnoj semiotici pronaći epistemološka i metodološka uporišta za zaštitu ili ekološku održivost teksta pitanja su koja otvara ova studija.