„Ne vije duh iz puti” – odnos lirskoga iskazivača i njegovih prikaza u pjesmi Ogledam se u jezeru Tina Ujevića

U radu se analitički pristupa pjesmi Tina Ujevića Ogledam se u jezeru, uvrštenoj u pjesničku zbirku Ojađeno zvono (1933). Poseban se interes posvećuje složenomu odnosu lirskoga iskazivača i označiteljskih tijela koja ga zastupaju – zamjenice „ja” i zrcalnoga odraza. U iskazima se lirskoga iskazivača svrće pozornost na dvoznačan odnos prema objema dvojničkim figurama, odnos istovremenoga prepoznavanja, ali i neprepoznavanja, točnije, prepoznavanja neprepoznavanjem. Iskazi lirskoga iskazivača o dvojničkim figurama koje ga čine mogućim, ali istovremeno i nadomještaju, u mnogomu nalikuju na odnos subjektiviteta i njegovih označiteljskih tijela kakav zacrtavaju tekstovi J. Derride i J. Lacana. U radu se upućuje na neobičan dosluh između poimanja subjektiviteta vidljiva u brojnim Ujevićevim pjesničkim i proznim tekstovima i načina na koji se taj odnos poima u okrilju dekonstrukcijske i lakanovske psihoanalitičke misli. Vidljivo je to posebice u stihovima koje ističemo u naslovu: „Ne vije duh iz puti”, točnije, imaginarna bit, duh, duša subjekta pristiže mu izvana, od drugoga (označitelja), od pogleda drugoga. U drugomu se dijelu rada pjesmu čita kao metatekstualni iskaz. Na taj način pročitana, pjesma otvara pitanja vlastitoga čitanja, nemogućnosti da ju se iščita na „pravi” način, problem nepostojanja referentne zbilje koju ima zrcaliti, problem brojnih proturječja koja se interpretacijama najčešće nastoje zauzdati i dokinuti. U zaključnomu se dijelu upućuje na intertekstualni aspekt Ujevićeve pjesme te se zaključuje kako umjesto vlastita odraza ova pjesma nudi odraze nebrojenih literarnih odraza Ovidijevih Metamorfoza i mita o Narcisu.