Dva pristupa u suvremenoj talijanskoj književnosti

U Italiji su sve učestaliji razgovori o metodološkom pristupu suvremenoj književnosti i sve se više javljaju neusklađena ili čak kontradiktorna mišljenja. U jeku debata i suprotstavljanja stavova pojavile su se dvije knjige o talijanskoj književnosti XX. stoljeća čiji su autori Giuseppe Petronio i Romano Buperini. Petronio, poznati povjesničar, kritičar i teoretičar, istupa s tezom da pored interpretacija koje razmatraju djelo monadistlčki, moraju postojali i one koje ga ispituju s »društvene strane«, u spletu s vanjskim odnosima, što znači da, se svako razmatranje mora kretati horizontalno ili sinkronično. Književno je djelo prema njemu odredivo samo kroz niz koordinata. Sa tih pozicija kreće u potragu za dijalektičkim vezama i međusobnoj isprepletenosti kulturnih fenomena, političke atmosfere, povijesnih i ličnih doživljaja autora koje obraduje, vodeći računa da svatko mora platiti danak tradiciji. Petronio, osim toga, zastupa ideju da »žanrovi« i »kolektivni procesi« imaju prednost nad pojedinim autorima i knjigama. Traganja za koordinatama, za naborima prošlosti relevantnim za rađanje jednog djela uzrokovalo je sažimanje građe odnosno sintetično ukazivanje na sadržajni smisao i na formalnu usklađenost umjetničkog čina. Iz tih razloga u njegovoj knjizi nije potpuno rasvijetljena dubina brazde koje je pojedino stvaralačko pero izoralo iako je naznačen njegov doprinos u pomicanju spoznajnih granica. Romano Buperini mijenja polaznu točku svojih istraživanja. Za njega tekst nije samo znak već i simptom individualnog i društvenog raskida. Ispitivanje odnosa podudarnosti između ekonomsko-proizvodnog i književnog sistema vodilo je tog kritičara u identificiranje tendencija grupiranja, smjerova i poetika. Novom postupku pribjegava u uvjerenju da se književna ideolog ja rijetko širi na inicijativu jednog čovjeka, već uz sudjelovanje cijele grupe. Pišući svoju povijest književnosti Novecenta drži se tekstova i onih pojava koje su im dale konotativno značenje. Razmješta ih i ocjenjuje pomoću mnogobrojnih lektira, pokazujući pri tome da se služi kritičkim instrumentima različitim od Petronijevih. Jedan i drugi kritičar težili su unapređenju kritičkih mjerila, ažuriranju pristupa književnosti i metode obrade. Prvi je zaslužan što je učvrstio temelje marksističkog shvaćanja književnih pojava, a drugi što se pomjerio za jednu stepenicu u želji da talijansku kritičku misao približi novim tendencijama i što je nastojao da se spusti što dublje u literarna ostvarenja.