Dubrovački arhiv u svjetlu reorganizacije državnih arhiva i arhivske službe u vrijeme austrijske uprave

Nakon pada Dubrovačke Republike sudbina njezina arhiva pratila je sazrijevanje pojma „arhiva” i arhivske službe tijekom kratkotrajne francuske i stoljetne austrijske uprave. Unatoč usponima i padovima autori potvrđuju kontinuitet skrbi, barem u slučaju najvrednijeg dijela gradiva koje je administrativno bilo dodijeljeno središnjim političkim i sudskim tijelima u Dubrovniku te onoga prenesenog u bečki Tajni državni, dvorski i kućni arhiv tijekom „Metternichove ere”. Sve procese autori su promatrali u širem kontekstu reorganizacije državnih arhiva i arhivske službe u austrijskom dijelu Monarhije započete, ali nedovršene, u kratkom periodu 1869./70. Za razdoblje do prihvaćanja reorganizacijskih prijedloga 1893./94. i uspostave stalnog C. k. Arhivskoga vijeća, autori iznose ključne momente arhivske problematike koji su se rješavali u sinergiji C. k. Središnjeg povjerenstva za proučavanje i očuvanje umjetničkih i historijskih spomenika i C. k. Ministarstva unutarnjih poslova, odgovornoga za političke arhive. Svi su ovi procesi konačno utjecali i na sudbinu starih dalmatinskih arhiva, a u slučaju onoga dubrovačkog, odredili njegov razvoj k instituciji C. k. Dubrovačkog arhiva. Nakon objedinjavanja gradiva bivše Republike, nekoć dodijeljenoga političkim, sudskim, financijskim i lučkim pomorsko-zdravstvenim uredima u Dubrovniku, ovaj je arhiv prerastao u pravi C. k. Državni arhiv u Dubrovniku, pod stalnom upravom stručno osposobljenoga arhivista.