Splitska zagora u hrvatskome narodnom preporodu

Splitska zagora spada u najnerazvijenija područja Dalmatinske zagore u devetnaestom stoljeću kako u gospodarskom tako i u društvenom i kulturnom pogledu. Za francuske uprave ovdje se formira općinska zajednica sa sjedištem u Muću Donjem. To je izrazito ruralna sredina s tradicionalnim načinom rada i življenja na zemlji koju seljaci za francuske uprave dobivaju u posjed, ali je tijekom devetnaestog stoljeća postupno gube zaduživanjem kod gradskih i seoskih lihvaru. Kao i u ostaloj Dalmatinskoj zagori i ovdje se formirala pučka inteligencija seljačkog društva koja se godine 1848. izjasnila za političku integraciju Dalmacije sa sjevernim hrvatskim zemljama.Za preporodnog pokreta, šezdesetih i sedamdesetih godina, etnička svijest pučke inteligencije u Splitskoj zagori lakše se i brže transformirala u hrvatsku nacionalnu svijest nego kod političkih istomišljeniku u primorju i na otocima koji su zbog specifičnih razloga morali prijeći prijelaznu jugoslavensku fazu. Narodna stranka u Dalmaciji u pučkoj inteligenciji ovoga kraja imala je čvrsti oslonac i snagu što se očitovala u sastavu općinske uprave i vijeća, političkoj opredijeljenosti načelnika, koji je uvijek bio narod ujak, općinskim i saborskim izborima, podršci narodnjačkim prvacima i uporabi hrvatskog jezika ne toliko u općinskoj administraciji koliko u nastavi u mjesnoj osnovnoj školi. U tome se očituju skromni počeci nacionalne i političke integracije u ovom kraju.