Priča ili story kao instrument ili mašna (de)humanizacije ili…

U znanosti i nastavi humanističke orijentacije sve je vidljivija favorizacija kvantifikacije, mjerljivosti, birokratizirane organizacije sadržaja i neopozitivizma, neo u smislu statističke obradivosti podataka, čime se evidentno prati logika računalne prezentacije informacija (umjesto znanja), a preko toga kapitalističko discipliniranje i nadziranje Gorzovog „nematerijalnog rada“. Internetom, filozofijom mreže, hipertekstom i hiperinformacijskim overloadom fragmentirana, disperzirana i dekontekstualizirana digitalna kultura zaziva u teoriji i praksi opozicijsku reakciju u pravcu reafirmacije klasične priče ili storytellinga kao arhetipske forme humaniziranja, organiziranja i osmišljavanja ljudskoga iskustva i znanja. Međutim, kada Amazon najavljuje da će autora honorirati onoliko koliko je stranica njegova teksta pročitano zahvaljujući aplikacijama za praćenje takvih rezultata, kada Christian Salmon otkriva storytelling kao novi instrument korporativnog businessa, kada storytelling postaje imperativ komercijalne književnosti i sredstvo industrijalizirane standardizacije književnosti, čemu se izlazi u susret trendom radionica za kreativno pisanje, pitanje je kome i čemu priča danas služi. Nije li prošlostoljetna (post)modernistička dekonstrukcija teksta i dezintegracija njegova ideologiziranog smisla bila onoliko humanija koliko se činila nečitljivom, za razliku od današnjeg zavođenja konzumerističkog objekta atrakcijama fabuliranja iz pera „dobavljača sadržaja“?