Prodeštva Ivana Muliha – propovijedi skromnog ornatusa

Prodeštva patra Ivana Muliha, črnomeljskog Hrvata, isusovačkog redovnika i nakon ukinuća reda „slavne zagrebačke biškupije mašnika i zasad mišionara apoštolskog“, izdana su koncem 18. stoljeća u dva dijela. U navedenim propovijedima Ivan Mulih većinom izostavlja najtipičnije barokne figure poput raznovrsnih gomilanja, kako nekontrastnih, tako i kontrastnih (antitetičnih) i alegorije te se iz ove činjenice može zaključiti, da su barokni stilski postupci uistinu samo „oaze esteticizma“ u njegovu djelu odnosno da je barok u njemu doista samo „rubna pojava“. Isto tako, Mulihove pelde su atipični exempli, jer ne odgovaraju Quintilijanovoj odredbi: „res gestae aut ut gestae utilis ad persuadendum id quod intenderis commemoratio“, tj. sadrže vanjski izvor sadržaja (Biblija), utilitarnu funkciju (pouka, koncizno izražena u biblijskoj sentenciji) ali ne i literarnu formu (commemoratio, minimalna narativna forma ili Jollesov „jednostavni oblik“), te na taj način odudaraju od tipičnih baroknih exempla. Naime, upravo je književna kvaliteta barokne propovijedi odnosno njen barokni stil proizlazio velikim dijelom iz obilja i koloritne raskoši njenih exempla. Prodeštva patra Muliha, međutim, reduciraju ovo obilje i koloritnu raskoš na prepričavanje primjera iz Sv. pisma (češće) i zbirki primjera (rjeđe), koji s retoričkog stajališta odgovaraju onom applicatio (prispodoba), no s književnoumjetničkog aspekta nezanimljivi su. Zlatno doba kajkavske barokne propovjedne književnosti započeto u drugoj polovici 17. stoljeća djelima isusovca Jurja Habdelića („Zerczalo Marianzko“, 1662. i „Pervi otcza nassega Adama greh“, 1674.) svoju je kulminaciju doseglo u prvoj polovici 18. stoljeća „Hranom duhovnom“, opsežnim petosveščanim djelom kapucina Štefana Zagrepca (građanskim imenom Matija Marković) i Ivan se Mulih javlja tek kao blijedi odjek tih „zlatnih baroknih vremena“, prije svega zbog odsuća bogata baroknog ornatusa u njegovim propovijedima. Ono što ga na neki način eskulpira dvije su objektivne okolnosti: ukinuće isusovačkog reda (1773.), kao glavnog nositelja crkvenog baroka te neizvjestan osobni status tog bivšeg isusovca.