Žanrovska struktura hrvatske dječje književnosti u desetljeću nakon drugoga svjetskog rata

Hrvatska dječja književnost u jugoslavenskom okviru u desetljeću neposredno nakon 1945. slabo je istražena tako da joj se čak implicite pripisuju žanrovska određenja (naime, to je dio Lovrakova doba koje, prema Milanu Crnkoviću, traje od 1933. do 1956.) poput dominacije proznih vrsta što nikako ne odgovara stvarnome stanju. Jedinstvena povijesna situacija u kojoj se radikalno odbacuje književna tradicija, a s druge strane grozničavo traga za novom dječjom književnošću, koja još vruća mora poslužiti nastanku novog djeteta, djeteta u kojeg je položeno sjeme budućeg novog socijalističkog čovjeka, morala je tražiti svoj izraz u pjesmi, vihoru, poletu. Tek će uvid u žanrovsku strukturu, u kojoj dominira poezija (a prije svega poema kao narativna vrsta i kratke himničke pjesme) te istraživanje uzroka takvog stanja, u književnosti rasvijetliti duboku vezu strukture dječje književnosti te društvenoga i povijesnoga konteksta. Pokazat će se da će vrlo brzo revolucionarni zanos skliznuti u zanatstvo i honorarnu zaradu što će poprimiti takve razmjere da će tu pojavu trebati i zakonski regulirati.