Karnevalizacija u "Anegdotama" Danila Harmsa

Polazište za ovaj rad je teorija M. Bahtina o karnevalizaciji književnosti, tj. o karnevalskoj svijesti kao "velikom svenarodnom osjećanju svijeta prošlih tisućljeća" koje se transponira u književnost u obliku karnevalskih kategorija: ekscentričnosti, karnevalskih mczalijansi, profanacije i, osobito (temeljne za karneval), familijarizacije. Pozivamo se i na L. Szilard koja razvija Bahtinovu tezu tumačenjem kako karnevalsko mišljenje ne pripada samo dubokoj prošlosti, već da se ono "u svojoj osnovi interpretira kao nešto što se kolektivno nesvjesno čuva i neprekidno obnavlja, naročito u prijelomnim, kriznim razdobljima". Jednim od takvih razdoblja - velikih prevrata, kojima, ističe M. Balilin, "uvijek prethodi, pripremajući ih, izvjesna karnevalizacija saznanja" - možemo smatrati i avangardu. Osobine karnevalesknosti, s dominantnom sviješću o "veseloj relativnosti vladajućih istina i moći" (M. Bahtin), iskazale su se i u ovoj "antiformativnoj formaciji"; L. Szilard ukazuje na to da je literatura avangarde predstavila sve one elemente koji su tek kasnije osmišljeni kao kvalitete karnevalizirane umjetnosti XX. stoljeća. Tako i u "anegdotama", antinormativnim tekstovima Daniila Harmsa, pripadnika skupine "Oberiu" iz zalaznice ruske avangarde, nalazimo živ odraz karnevaleskne svijesti. U "anegdotama" iz "života"/"byta" velikih imena, prvenstveno nacionalne, ali i svjetske književnosti/kulture i civilizacije prisutan je razigrani ambivalentni karnevalski duh koji ništa ne apsolutizira, nego svojim oslobadujućini i preporodnim smijehom snižuje sve čvrsto zadano, uređeno po strogom hijerarhijskom poretku, "monolitno ozbiljno i mračno, puno strahopoštovanja i pijeteta" (M. Bahtin). Stoga su karnevalske kategorije primjenjive i na ovu Harmsovu malu formu, u kojoj detronizacija (karnevalsko "razvenčanje") "nedodirljivih" dotad veličina (Gogolja, Puškina, Dostojevskog, Tolstoja...) ujedno predstavlja i njihovu novu afirmaciju (karnevalsko "uvenčanje").