Neke spoznaje o zbrinjavanju i zdravstvenoj skrbi djece s Kozare u prihvatilištima 1942. godine

Nakon ofenzive hrvatske i njemačke vojske na području planine Kozare u ljeto 1942. godine nastao je zbjeg s velikim brojem izgladnjele i bolesne djece. Kad je slomljen otpor partizanskih snaga, veće skupine djece iz zbjega privremeno su smještane u nekoliko prihvatnih centara (logor Stara Gradiška, sabirališta u selima Mlaka, Jablanac, Uštica i drugdje), a zatim su, bez prethodnih priprema, prevezene u različita prihvatilišta s ciljem pružanja pomoći i zdravstvene skrbi te su potom udomljavana u obitelji. U organizaciji zbrinjavanja djece presudna je bila uloga države, a iz dostupnih dokumenata jasno se razabire da je djeci u prihvatilištima uz smještaj i prehranu pružana i odgovarajuća zdravstvena skrb, odnosno da djeca nisu bila diskriminirana i zanemarivana. Osnovna je namjera ovoga rada, korištenjem izvornog arhivskog gradiva i izjava sudionika događaja (sudski zapisnici), pokazati da su djeca s Kozare i Potkozarja 1942. godine u prihvatilištima u Jastrebarskom, Sisku i Zagrebu imala odgovarajuću opću i zdravstvenu skrb u skladu s mogućnostima tadašnje medicine u zadanim ratnim okolnostima. Naime, sve do danas u različitim medijima postoji cijeli niz stavova o namjernom izgladnjivanju, trovanju i mučenju te djece. Ovdje želimo istaknuti da su to proizvoljni i činjenično neutemeljeni navodi koje su plasirale jugoslavenske komunističke vlasti odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata, ali i pojedine društvene, političke pa i znanstvene strukture. Stoga, u duhu znanstvenih spoznaja, mislimo da su nazivi dječji ili ustaški logori neprimjereni te da bi bilo uputnije koristiti nazive prihvatilišta ili sabirališta za djecu, pa i privremene bolnice za djecu.