The trauma of apathy : two playwrights of post-Yugoslav nowhereland (Ivana Sajko and Biljana Srbljanović)

Trauma apatije : dvije dramatičarske postjugoslavenske nigdine (Ivana Sajko i Biljana Srbljanović U dramama hrvatske autorice Ivane Sajko i srpske dramatičarke Biljane Srbljanović istražuju se razližiti oblici apatije, narožito etička apatija (definisana kao naše informirano sudjelovanje u svijetu ravnodušnosti prema povredi nanesenoj drugima). Dok Sajko stvara simboličke prostore apokaliptičkih Nigdina, Srbljanovićeva se bavi konkretnom topikom Srbije, Europe i SAD-a. U Beogradskoj trilogiji i Americi, drugi deo, Srbljanovićeva se priklanja modernističkom razumijevanju drame kao takozvanog realističkog pripovijedanja ili eksplikacijske naracije; tek ponešto poetizirane «kriške života», a u Porodičnim pričama i Padu se okreće nadrealnim i alegorijskim modusima pripovijedanja. Drame Biljane Srbljanović su napisane protiv pozicije lažnog svjedoka. Radi se о uspješnoj transformaciji jezika političke u jezik etičke traume. Prvi komadi Ivane Sjajko su nudili senzualan, poetski jezik, koji se postepeno transformirao u govor osnovnih lingvističkih transakcija. Čitav dramski univerzum Sajkove (u osciliranju između ekstremnih reakcija apatije i nasilja, zagovarajući ideju kako svi zajedno sudjelujemo u konstantnom «ratu»), bilo bi moguće interpretirati kao tjeskobu uskraćene subjektivnosti Naranča u oblacima nudi najbogatiju paletu pitanja о bespomoćnosti i revoltu subjekta). Likovi Sajkove obično su upoznati sa zločinima u vlastitom susjedstvu, ili su čak njihovi izvršitelji; u Četiri suha stopala oni su tipični promatrači katastrofe ili lažni svjedoci. U Ženi-bomba teroristički čin uspoređen je s materinstvom, točnije činom rađanja. Njena Žena-bomba rađa Crva, što je slično ciničnoj matrici stvaralaštva iz drame Pad Biljane Srbljanović. Traumatsku potiskivanje proživljenog nasilja likove čini «ravnodušnima», iz čega je izlazak pronađen u eksplozivnoj agresiji, pa čak i autorskoj identifikaciji s likom internacionalnog terorizma. Apatija u djelu Biljane Srbljanović iznosi na vidjelo političku i komunalnu, kao i osobnu povredu ili ponovno igranje traume, a ne samo svjedočenje nasilju i njegovo potiskivanje. Srbljanović se bavi politikom žalovanja, dok Sajko koncentrira svoje likove oko politike «osvete». Sajkova je sklonija fundamentalističkim političkim orijentacijama (ili krajnja bespomoćnost ili terorizam), dok Srbljanovićeva svjesno primjenjuje marksističku kritiku, na različitim razinama i u svim svojim komadima (posebno Supermarketu i Americi) napadajući konzumerističke vrijednosti. Srbljanovićeva i Sajkova pišu suvremene tragedije. Samim time traže, a moda i izazivaju, promjenu vladajućih vrijednosti.