Razvoj štovanja sv. Josipa u Crkvo od otačkog razdoblja do Drugog vatikanskog sabora

Među tradicionalnim katoličkim pobožnostima važno mjesto zauzima štovanje sv. Josipa. Ovo štovanje počelo je zamirati nakon Drugoga vatikanskog sabor zbog krize teologije i pučke pobožnosti, da bi u novije vrijeme počelo doživljavati svoju polaganu obnovu. U ovom radu nastoji se dati kroz izabrane tekstove iz otačkog razdoblja, kojih je vrlo malo, preko skolastičke teološke refleksije do papinskih dokumenata razvoj teološkog promišljanja i štovanja sv. Josipa od razdoblja ranog kršćanstva, odnosno otačkog razdoblja do Drugoga vatikanskog sabora. Rad prati ovaj razvoj kroz dva velika razdoblja, to je prvo razdoblje teoloških refleksija kod crkvenih otaca, napose sv. Augustina i vremena srednjeg vijeka, kad u visokoj skolastici započinje sustavno teološko promišljanje o sv. Josipu, gdje je temelje postavio sv. Toma Akvinski, a širenju pobožnosti pridonio sv. Bernardin Sijenski. Drugo je razdoblje vrijeme od početka katoličke obnove do Drugoga vatikanskog sabora, kada teološka misao pada u drugi plan, a u središte dolazi pobožnost i ističe se uloga sv. Josipa kao zaštitnika Crkve pred snažnim promjenama s kojima se Crkva suočavala u 19. i početkom 20. stoljeća. Teološka misao ovoga razdoblja temelji se na razvijanju skolastičkih zasada, često bez kritičkog pristupa i pod snažnim utjecajem pučke pobožnosti. Dominantnu ulogu u promicanju štovanja sv. Josipa u 19. i početkom 20. stoljeća preuzimaju pape koji u širenju štovanja sv. Josipa vide važnu duhovnu i pobožnu praksu kojom se vjernici potiču da se utječu sv. Josipu svojim molitvama kako bi zaštitio Crkvu. Umjesto zaključka doneseno je jedno promišljanje koje može biti poticaj za novu obnovu štovanja sv. Josipa u novim okolnostima u odnosu prema potrebama suvremenog društva i Crkve, a da se ne izgubi zdravi duh i velika vrijednost svetačkog lika sv. Josipa koja je stoljećima nadahnjivala katoličku duhovnost i pobožnost sa snažnom eklezijalnom dimenzijom.