EGZODUS KAO APORIJA POSTMODERNOGA STANJA

Ako, prema Lyotardu, Auschwitz možemo razumjeti kao paradigmatsko ime za tragično nedovršenje moderne, onda se Džungla može razumjeti kao paradigmatsko ime za farsičnu dovršenost postmoderne. Onoga trenutka kada je načelna trauma Drugosti postala konkretan izazov drugoga, radikalno je doveden u pitanje koncept kraja povijesti kao idilična prizora sustavne učinkovitosti. Postmoderna predstava povijesne dovršenosti bez sadržaja i bez pukotina najednom gubi na uvjerljivosti - na površinu nekontrolirano izbija ili ono neistodobno (Bloch) ili ono potisnuto (Benjamin, Freud), ali u svakom slučaju ono što je već bilo prisutno. Problematičnim postaje odnos između proizvedene zbilje (ono što bi se trebalo događati) i zbilje koja se proizvodi (ono što se upravo događa). Rad je posvećen analizi ovoga problema - s obzirom na to da se on ne može riješiti ni antagoniziranjem ni ponovnim premještanjem zbiljske proizvodnje, već jedino približavanjem i razumijevanjem, odnos problematičnih zbiljskih instanci pokušat će se analizirati kao odnos potisnutih radikalnih tendencija moderne epohe i permisivnih pretenzija postmoderne epohe. Na taj se način ono što se upravo događa može razumjeti kao sukob subjekta i infrastrukture: s jedne strane stoji moderni subjekt (egzilant, terorist) koji se aktualizira tako što se ništi, a s druge postmoderna infrastruktura (zračna luka, koncertna dvorana, birokratski hodnici) koji se nište tako što se aktualiziraju. Ključne riječi: egzodus, iskustvo, moderna, postmoderna, povijest