Između mora i unutarnje tišine: egzistencijalna refleksija u lirici Caterine Felici

Rad se bavi analizom lirskog opusa Caterine Felici, pjesnikinje zadarskih korijena koja svoje stvaralaštvo razvija u kontekstu poslijeratnog egzila, s posebnim naglaskom na egzistencijalnu dimenziju njezine poezije. Polazeći od imanentne analize odabranih pjesničkih zbirki, rad istražuje temeljne motive i strukturalna obilježja lirike ove pjesnikinje, među kojima se izdvajaju melankolija, unutarnja napetost, kontradikcija i refleksivnost subjekta. Posebna se pozornost posvećuje ulozi prirode – osobito mora – kao simboličkog i emotivnog prostora u kojem se artikulira odnos između subjekta i stvarnosti. Analiza pokazuje kako se u poeziji Caterine Felici razvija suptilan, ali postojan dijalog između vanjskog svijeta i unutarnjeg iskustva, pri čemu se stvarnost ne prikazuje kao stabilna kategorija, već kao dinamično i često kontradiktorno polje percepcije. U tom se kontekstu ističe asketski, reducirani jezični izraz koji omogućuje visoku razinu semantičke koncentracije i simboličke višeznačnosti. egzistencijalna refleksija u njezinoj lirici ne proizlazi isključivo iz iskustva egzila, nego se oblikuje kao univerzalna meditacija o ljudskoj osamljenosti, prolaznosti i nemogućnosti konačne spoznaje. Rad poetiku ove autorice smješta u širi kontekst suvremene talijanske lirike, ukazujući na njezinu specifičnost u spoju formalne discipliniranosti i tematske otvorenosti te na njezin doprinos književnosti koja nadilazi autobiografske impulse egzila i ostvaruje se na razini općeljudskog iskustva.