Subjektivni doživljaj arhivskog istraživanja ratne siročadi iz Drugog svjetskog rata

Članak razmatra emocionalno iskustvo istraživanja osobnih kartona ratne siročadi iz Drugog svjetskog rata – korisnika zagrebačkog sirotišta “Josipovac”. Odluka o odabiru teme razvila se iz potrebe za analizom ranjivosti istraživača koji provode arhivska istraživanja podataka o traumatičnim iskustvima. Konkretan povod za pisanje članka bili su osjećaj nostalgije i tuge koji su se javili kod istraživačice tijekom i nakon čitanja sadržaja iz rubrike “Sjećanja od kuće”, rubrike za koju nije bio predviđen prostor u prijemnim listovima ratne siročadi, nego su je proizvoljno uveli odgajatelji iz “Josipovca”. Zanimljivo je istaknuti kako faktografski podaci iz njihovih biografija, zabilježeni u tim unaprijed definiranim rubrikama, nisu pobudili značajnije emotivne reakcije kod istraživačice, štoviše, gotovo da je bila ravnodušna prema njima. Analizirajući njezina iskustva u kontekstu teorija biblioterapije ustanovilo se da arhivska istraživanja ratne traume mogu kod istraživača koji ih provode izazvati preplavljujuće neugodne osjećaje. U bioetičkoj literaturi često se ističe važnost pokazivanja razumijevanja i suosjećanja prema sudionicima istraživanja koji su proživjeli neki traumatski događaj. Budući da se u istoj rijetko tematizira pitanje empatiziranja s istraživačima koji ih provode, trebalo bi ga detaljnije raspraviti u kontekstu načela bioetičkog senzibiliteta.