ZAGAĐENOST TLA I MOGUĆNOSTI BIOREMEDIJACIJE

Industrijalizacija, urbanizacija i porast stanovništva u svijetu uzrokuju velik pritisak na životnu sredinu i okoliš. Načešći zagađivači okoliša su policiklični aromatski ugljikovodici, pesticidi, herbicidi, teški metali i metaloidi, te mikro/nano plastika koja je rastući problem. Zagađenje zemljišta je poseban problem jer nastale hemijske, fizičke i biološke promjene u tlu nepovoljno utiču na ekosistem, a posredno i na ljudsko zdravlje. Također, zemljište je često krajnji „filter“ za mnoge zagađujuće materije, koje se putem tla akumuliraju i mogu dospjeti u podzemne vode i prehrambeni lanac. Djelovanje polutanata u tlu može dovesti do smanjenja biodiverziteta, degradacije tla i gubitka plodnosti, što su dugoročni ekološki i ekonomski izazovi. Konvencionalne metode dekontaminacije, koje se najčešće koriste za uklanjanje polutanata iz zemljišta zahtijevaju visok stepen tehnološke opremljenosti, veliku potrošnju energije ali i primjenu hemijskih tvari koje uvode nove varijable u kompleksnom ekosistemu tla. Kao djelotvornije, ekonomski i ekološki održivo rješenje ističe se bioremedijacija, biotehnološki pristup dekontaminaciji zemljišta primjenom organizama koji stabiliziraju, akumuliraju ili transformišu polutante u manje toksične spojeve. Na podlogama kontaminiranim antropogenim djelovanjem ili čak prirodno opterećenim polutantima, mogu se pronaći organizmi koji su djelovanjem prirodne selekcije oblikovani za razgradnju ili akumulaciju pojedinih spojeva. Ovakvi organizmi imaju najveći potencijal za primjenu u bioremedijaciji. Molekularnobiološka istraživanja omogućavaju dešifriranje genetičke osnove metaboličkih procesa relevantnih za bioremedijacionu funkciju. U narednom koraku je moguće primijeniti metode genetičkog inženjerstva kako bi se bioremedicioni potencijal unaprijedio ili usmjerio u pravcu ciljanog polutanta. Budući da uspješnost bioremedijacije ovisi o brojnim faktorima poput temperature, pH, strukture i hemijskog sastava zemljišta, međusobnog odnosa bioloških aktera, istraživanja genetičke, biohemijske i fiziološke osnove metabolizma polutanata, biti će od ključne važnosti za realizaciju potencijala bioremedijacije kao procesa. Metodama bioremedijacije nastoji se održati prirodna ravnoteža ekosistema uz minimalan negativan utjecaj na životu sredinu. Ipak, u nastojanju da se unaprijedi efikasnost, prije svega je nužno voditi računa o sigurnosti.