Priprema čitača za navještaj Božje riječi

U prvom dijelu autor ističe kako je navještaj Božje riječi sastavan dio bogoslužja u kojem se riječ i čin otajstveno ostvaruju. Zato je u Crkvi od početaka bila ustrojena služba čitača. Tijekom stoljeća tu su službu preuzeli zaređeni službenici. Nakon liturgijske reforme – s pojavom narodnoga jezika u bogoslužju – ponovno se uvode čitači. Autor zatim govori o daljnjoj i bližoj pripravi čitača za navještaj Božje riječi u bogoslužju. Daljnja priprava sastojala bi se od teološko-liturgijskih elemenata te od praktičnih vježbi čitanja. Predlaže se neakademski način priprave koji bi se sastojao od seminara i vježbi na osnovu pripravljenih materijala, što bi redovito bilo na nadžupnoj razini. Bliža priprava bila bi tjedni sastanak čitača u kojem bi se dao egzegetski uvod u pojedino čitanje, nakon čega bi slijedila vježba čitanja prema određenim pravilima. Na koncu autor problematizira neriješena pitanja u općoj Crkvi glede postavljenih (institucionalnih) službi čitača i čitača privremenim odabirom, (temporanea deputatione) jer se, u praksi, u institucionalnu službu čitača u nas redovito uvode samo kandidati za svećeništvo, dok su – pravno gledajući – čitači privremenim odabirom osobe koje godinama obavljaju tu službu.