Milorad Medini in the literary magazin »Glasnik Matice Dalmatinske«

Povjesničar književnosti Milorad Medini je g. 1903. objelodanio, u zadarskom književno-znanstvenom časopisu Glasnik Matice dalmatinske, napis o dubrovačkom pjesniku Paskoju Antunu Kazaliju (1815—1894) te neizravno-polemički članak u svezi sa svojom knjigom Povijest hrvatske književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku, I, Šesnaesto stoljeće, Zagreb, 1902. Za Kazalija Medini ustvrđuje da je, unatoč svojim nedostacima, bio i ostao neopravdano zapostavljen jer da ga se, kao niti jednog drugog dubrovačkog pjesnika, može smatrati ogledalom svoje sredine i svoga vremena. Iako je Medini preuveličao Kazalijevu vrijednost, ne može mu se osporiti dosta točno zapažanje o biti života i djela nesretnog i rastrzanog »sveumnika«. S drugim svojim člankom Medini nekako neizravno replicira na negativne sudove (Branka Drechslera, Radivoja Vrhovca, Tihomira Ostojića) o njegovoj povijesti dubrovačke i dalmatinske književnosti u XVI. stoljeću. Na sinhronijskoj su razini aktualizirana tako nejednaka gledanja na način proučavanja povijesti književnosti i na nejednaka izvođenja iz toga. Osobito su prijeporni počeci ispred pravih početaka hrvatske književnosti, te fizička i kulturna sveza među dijelovima »rasute baščine«. U kontekst rasprava oko Medinijeve knjige izvrsno se uklapa i Tomo Matić, koji također u zadarskom časopisu (u istom broju u kojem Medini objavljuje svoj rad o Kazaliju) objavljuje recenziju u kojoj umnogome podržava Medinijeve postupke i zaključke iz njegove knjige pa time, reklo bi se, ohrabruje dubrovačkog povjesnika na njegovu nešto kasniju repliku. Matić također potcrtava neka važna prijeporna mjesta iz hrvatske književne prošlosti, što otvara prostor i novim dijahronijskim ispitivanjima.