Nazivlje u Markovićevoj Etici

Hrvatski filozof i književnik Franjo pl. Marković u svome je filozofiranju veliku pozornost posvećivao nazivlju, i to kako nazivlju općenito, tako posebice filozofskomu nazivlju. Ta se njegova skrb za nazivlje u ovome članku pokazuje na primjeru Etike. Iz toga je spisa odabrano dvjesto riječi, od kojih se većina može smatrati filozofskim ili, u širem smislu, znanstvenim nazivcima, ali ima među njima i takvih koje pripadaju u opći jezik. Da bi se provjerilo koliko je od tih riječi potvrđeno u hrvatskome jeziku, odabrano je šest hrvatskih rječnika, i to: Parčićev Vocabolario croato-italiano (1901.), Akademijin rječnik (1880.-1976.), Broz-Ivekovićev Rječnik hrvatskoga jezika (1901.), Šonjin Rječnik hrvatskoga jezika (2000.), Anićev Veliki rječnik hrvatskoga jezika (2004.) i Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika glavne urednice Ljiljane Jojić (2015.). Potom je provedena usporedba i izvršena potanka raščlamba. Zaključak je da najviše navedenih Markovićevih riječi postoji u Akademijinu i u Parčićevu rječniku, nešto manje od 55 %, dočim preostala četiri rječnika imaju ili malo manje od 20 % (Broz-Iveković, Šonje i Anić) ili malo više od 20 % (Jojić). Ti podatci istodobno pokazuju i Markovićevu skrb za (filozofsko) nazivlje, ali ujedno i stanje u kojem se danas nalazi hrvatski (književni) jezik, što posebice vrijedi za rječnike »suvremenoga« jezika, gdje se može potvrditi jedva dvadesetak posto navedenih riječi. A valja biti svjestan da bi taj postotak zacijelo bio još porazniji da se sličnoj razglobi podvrgne golema Markovićeva Logika. Na kraju se predlaže da se kritički objavi cjelokupna Markovićeva ostavština, i to ne samo zato da bi Markovićeva misao bila dostupna, nego i zato da se omogući uvid u silno bogatstvo filozofskoga nazivlja koje nam u svojim djelima nudi Franjo pl. Marković.