Pedagogija Stjepana Matičevića: Povodom stotinu i četrdesete godišnjice rođenja i osamdesete godišnjice smrti

U članku koji slijedi analizira se život i rad Stjepana Matičevića (1880. – 1940.). Potječe iz ugledne građanske obitelji iz Srijemske Mitrovice. Nakon završetka studija filozofije, klasične filologije i povijesti te stjecanja doktorata znanosti iz filozofije, gimnazijski je profesor u Osijeku i Senju, a nakon toga profesor u Kraljevskoj muškoj  gornjogradskoj učiteljskoj školi u Zagrebu. Vanjsku suradnju s Mudroslovnim fakultetom, uz istovremeni honorarni rad na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu, na kraju zamjenjuje stalnim namještenjem na Mudroslovnom fakultetu (od 1926. Filozofski fakultet) Sveučilišta u Zagrebu od 1920.do kraja svog života. Nakon Franje pl. Markovića i Đure Arnolda, prvih sveučilišnih profesora koji predaju pedagogiju kao dio filozofije na Fakultetu studentima nastavničkih studija, Stjepan Matičević izdvaja je iz filozofije kao samostalnu znanstvenu disciplinu – poput Johanna FriedrichaHerbarta koji pedagogiju afirmira kao samostalnu znanost u svijetu. Matičević utemeljuje prvi studij pedagogije u Hrvatskoj 1928. godine, od kada se stječu i doktorati znanosti iz tog područja u Hrvatskoj. U osam knjiga i sedamdeset objavljenih članaka na originalan način fundira pedagogijsku znanost. Stjepan Matičević prvi je i ujedno najugledniji sveučilišni profesor pedagogije u Hrvatskoj između dvaju svjetskih ratova. Uz angažman u mnogim prosvjetnim, sveučilišnim i kulturnim organizacijama prvi jei do sada jedini pedagog koji je bio stalni član  Jugoslavenske/Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.