Darko Gašparović o Janku Poliću Kamovu

Naslovnu temu motrit ću s nekoliko međusobno prožetih razina. Prva se može iznaći u sljedećem: znanstvena je ostavština Darka Gašparovića opus umnogome kompleksniji i raznovrsniji od njegove kamovijane, ali ne valja se dati zavarati. Od disertacije (1986.), pa sve do posljednjih Gašparovićevih akademskih pregnuća (priređivanje druge knjige Polićevih „Izabranih djela“ 2016.), Kamov o(p)staje trajnom temom, jednom od neprekinutih niti Gašparovićeva znanstvenog pisma. Ta je višedesetljetna okupiranost djelom „ukletoga pjesnika“ drugi plato s kojega se motri, ali i pravda sentimentalno imenovanje ovoga priloga. Predanost i temeljitost Gašparovićeva pristupa Polićevim spisateljskim ostvarajima oblikovana je kako u najrelevantniju monografsku produkciju o riječkome piscu, tako i u pronicljive članke, eseje, predavanja, u priređivačku brigu oko Kamovljevih sabranih djela, osvrte na teatarske i/ili performerske inačice proizašle iz „hodačeva“ opusa. Treća je, pak, ravan ona koja, za pretpostaviti je, čini temeljno kohezivno tkivo prvih dviju razina, a ta je ravan strastvenog zagovarača, ljubitelja i čitatelja riječkoga „psovača“.