Metapjesništvo slavonskih romantičara

U radu se razmatraju obilježja metapjesništva slavonskih romantičara kao teorijsko-književnoga žanrovskog hibrida u kojem se različitim metatekstualnim strategijama (re)kreirao romantičarski mit o pjesničkim kreativnim moćima i promicala romantičarska ideja autonomije umjetničkoga rada, pridonoseći tako konstituiranju romantičarske poetike u hrvatskoj književnosti. Utvrđuje se također da je žanr, uz rad na autonomizaciji književnosti, karakteriziralo podupiranje i reflektiranje 19-stoljetnih hrvatskih nacionalno-kulturnih identifikacijskih procesa. Uporabom imaginarija Parnasa metaforički se označavala vrijednost slavonske književne baštine kao sastavnice hrvatske književnosti te se reprezentirao rad na razvoju jedinstvene hrvatske nacionalne književnosti i uspostavi nacionalnoga književnog kanona.