Histria i Hister kasnoantičkih i ranosrednjovjekovnih geografa: prilog raspravi o spomenu Istre i Dalmacije u zemljopisu Alfreda Velikoga

Autor se pridružuje raspravi o mogućim značenjima pojma Histria u takozvanom Staroengleskom Oroziju ili Zemljopisu Alfreda Velikog. Krenuvši od nedavno objavljene (1999.) teze Mirjane Matijević Sokol i Vladimira Sokola koji su značenje pojma interpretirali kao Dunav, autor analizira njihove argumente i pronalazi ih inspirirajućima. Naime, osvrćući se na problem isticanjem važnosti Zemljopisa za hrvatsku ranosrednjovjekovnu povijest, spomenuti su autori zaključili da ako je Histria značila Dunav, tada se Dalmatia, koju su oni interpretirali kao Hrvatska, morala prostirati sve do srednjega Dunava krajem 9. stoljeća. Autor smatra da je njihova najveća zasluga u naglašavanju važnosti razumijevanja “tisućljetnih zabluda” klasičnih autora koji su zamjenjivali Dunav za Istru i u čijem kontekstu je raspad klasične zemljopisne paradigme mogao igrati značajnu ulogu u stvaranju ranosrednjovjekovnoga znanja o regiji. Njihove je zaključke o identitetu Histrije i Dalmacije u Alfredovom tekstu ipak ispravno kritizirao Radoslav Katičić (2003.), koji se uvjerljivo usprotivio shvaćanju pojma Histria kao Dunava, preferirajući tradicionalnu interpretaciju. Autor ovog teksta u obzir je uzeo argumente tih autora i pokušao se odmaknuti pažljivo proučivši prethodno spomenuta “zamjenjivanja” uzimajući u obzir velik broj klasičnih, kasnoantičkih i ranosrednjovjekovnih literarnih i kartografskih tekstova te pokušavajući pronaći moguće izvore i doslovan kontekst Alfredovog viđenja regije. Izbjegavajući pratiti dva predložena pravca, autor je, u svjetlu analiziranih pisanih izvora i zemljovida datiranih između 5. st. pr. Kr. i 13. st. n. e., istražio mogućnost da je pojam Histria u Alfredovu djelu – kao i u širem kasnoantičko-ranosrednjovjekovnom kontekstu – mogao, osim jadranskoga poluotoka, obuhvaćati i šire zaleđe. Iako je iznimno teško točno odrediti značenje takve “veće Istre”, autor utvrđuje različitu upotrebu pojma čime se osvjedočuje u postojanje “oblika znanja”, koji smatra da se Istra prostirala duboko prema onome što je danas Slovenija, to jest, da pojam obuhvaća dijelove rimskih provincija Venecije i Istre te Norika. Predlažući tumačenje da je ova kasnoantičko-ranosrednjovjekovna upotreba pojma mogla zaista potjecati iz “antičkih zamjena” (često u obliku “mitskih reživljavanja”), autor ukazuje na moguće političke, pa čak i administrativne kontekste u kojima je Istra mogla značiti “nešto više od samo jadranskoga poluotoka”. Uzimajući u obzir složenost problema, autor se ipak suzdržava od pokušavanja davanja odgovora na pitanje kada se takva upotreba pojavila i u kojem je točno kontekstu mogla funkcionirati, ostavljajući ove odgovore nekoj drugoj, detaljnijoj i usredotočenijoj analizi.