Scenski kontekst "Komedija" Nikole Nalješkovića

Mnogim se tekstovima različite generičke pripadnosti u starijoj hrvatskoj književnosti prepoznaju žanrovski poticaji iz talijanske književnosti. Kad je riječ o Nalješkovićevim pastirskim prizorima, jednostavnim pastoralnim podvrstama (u rukopisima naslovljenim  "Komedije", s rednom oznakom od I. do IV.) književna povijest uglavnom spominje kao izvore eklogu i pastoralu. Postojanje brojnih i pastoralnih i ekloških elemenata u Nalješkovićevim tekstovima pruža dovoljno opravdanja za takvo gledanje, ali zagledanje na teatarsku scenu susjedne nam Italije, koja je, znamo, u to vrijeme nudila novine cijenjene i na domaćoj sceni i njegovane u skladu s našim mogućnostima, otkriva i nešto drugo u pastoralnoj domeni o čemu se kod nas nedovoljno vodilo računa. Naime, Italija je posjedovala scensku tvorevinu međuigara (intermediji, intermezzi, intromessi), iznimno dobro primljenu kod publike. Uvodile su se u međučinove predstava, te na mjesto prologa i epiloga. Ta pastoralna podvrsta mogla je utjecati i na Nalješkovićeve pastirske prizore, a potvrde za tu tvrdnju pronalazimo u njegovim tekstovima: Prvo, svi Nalješkovićevi pastoralni prizori doista su kratke slike iz života arkadijske zajednice ili su kratki mitološki prizori također pastoralnog ugođaja (Parisov sud primjerice), poput onih iz XV. st. kojima se divilo i s kojima se poistovjećivalo talijansko gledateljstvo. Drugo, pjesme vila, satira i pastira neizostavan su dio svakoga prizora, kao i igra odnosno ples. Neprestane napomene autora u škrtim didaskalijama to potvrđuju, ali i izbor stiha: potencijalne pjevne dionice su u osmercima. Treće, pastirski prizori Nalješkovićevi imaju i elemenata komike tamo gdje imamo tanko izdiferenciran sloj rustikalnog i građanskog. Imamo potvrda i u talijanskom teatru da komički elementi nisu posve izostavljani ni iz čistih idila. Četvrto, utjecaj slikovitosti intermedija očituje se i u simetričnosti scena kakve vidimo na oslikanim prizorima (skicama) za pozornicu. Primjerice, broj lica koja se pojavljuju na sceni simetričan je i uglavnom je riječ o 4 vile i četiri pastira ("Komedija I"), tri vile i tri pastira ("Komedija II"), vila i sudac, četiri pastira, četiri satira ("Komedija III"), osam mladaca i osam vila (po svoj prilici u "Komediji IV"). Oku ugodan prizor morao se bazirati na skladu simetričnih brojeva. Osnovni prigovor koji se može postaviti tezi utjecaja međuigara na pastirskie prizore jest nedostatak teksta u međuigrama, ali intermedij popularne priče o Amoru i Psihi, koja se  temelji na tekstu, dokazuje da to nije bila zakonitost. Međuigre su dobivale na važnosti kroz čitavo XVI. stoljeće da bi se na koncu utopile u pastoralno-mitološku scenu barokne melodrame u Italiji. Čini se da bitno drukčije nije bilo ni kod nas: usporedimo li obilježja (tematiku, formu, atmosferu, izražajna sredstva) domaćih pastirskih prizora i domaće barokne melodrame, uvidjet ćemo prilično sličnu sliku i njihov međusobni odnos.