Zanimljivi prinosi zaboravljenoga filologa

Jozo Dujmušić (1874–1942) objavljivao je tekstove jezikoslovne tematike punih dvadeset šest godina, od 1896. do 1942., no u analima hrvatskoga jezikoslovlja potpuno je prešućen i ignoriran. U ovome se radu popisuju i opisuju najvažniji Dujmušićevi jezikoslovni radovi, a dvjema se njegovim najvažnijim preokupacijama – jezičnomu purizmu i inzistiranju na "povratku" etimološkoga pravopisa i iekavice – posvećuje posebna pažnja. U purističkim je radovima ponajviše bio zaokupljen čišćenjem hrvatskoga leksika od različitih "barbarizama" (rusizama, srbizama, turcizama, germanizama), ali i prepoznavanjem stranoga utjecaja na druge razine hrvatskoga jezika (morfonološku, morfološku i sintaktičku). Purizam i nacionalizam usko povezuje držeći da je prijetnja elementima hrvatskoga jezika ujedno prijetnjanacionalnomu identitetu. Zagovaranje etimološkoga pravopisa i iekavice njegov je način eksplikacije antivukovskih stavova i distanciranja od srpske jezične politike, što je vjerojatno najvažniji razlog potpune njegove anonimnosti.