Stanislav Przybyszewski i hrvatska moderna

Nijedno razdoblje hrvatske književnosti ne pruža tako zanimljiv i raznovrstan materijal za komparativistička istraživanja kao hrvatska moderna. Barčeva definicija »Zaokret prema Evropi«1 sadrži u sebi sve osnovne ideje hrvatskih modernista — težnju da se ažurno prate glav- ne pojave u evropskom kulturnom životu, da se uspostave izravni do- diri, da se nadoknadi zaostajanje u našem književnom razvoju, da se uklone dotadašnja geografska i idejna ograničenja, da se ubuduće kre- ne ukorak s ostalim književnostima. Iako je moderna, za razliku od prethodnih razdoblja, prvenstveno orijentirana prema zapadnoevrop- skim literaturama, s kojima dolazi u dodir bilo direktno (austrijska, njemačka, nešto manje talijanska), ili pretežno indirektno (u prvom redu francuska i skandinavske književnosti), ipak se ne bi moglo reći da slabe njezine veze sa slavenskim literaturama, već prije da se slika tih veza mijenja. Ruska književnost, kojoj je utjecaj bio dominantan u doba realizma, prevodi se, čita, ocjenjuje i proučava i dalje, ali te- žište ostaje na realistima i nastavljačima njihove tradicije, dok u prvi plan interesa naših modernista stupaju književnosti onih slavenskih zemalja u kojima je kulturna, književna i opća društvena problematika bila donekle slična hrvatskoj, a to su Češka i Poljska.