Dalmatinska pisma vs. klapska pisma – o počecima organiziranog (pokreta) klapskog pjevanja kroz prizmu utjecaja rane diskografske industrije

Organizirano javno predstavljanje dalmatinskog (klapskog) pjevanja javlja se daleko prije početaka organiziranog klapskog pjevanja. Dominacija tradicije vokalno-instrumentalne dalmatinske urbane pjesme nastavlja se do današnjih dana, a njezin repertoar u široj javnosti postaje sinonimom za »klapsko pjevanje«. Temeljno pitanje odnosi se na razlike u repertoarskom i glazbeno-stilskom pristupu izvođačkih skupina: Imaju li vokalne skupine, koje svoj repertoar formiraju na način – solist (duet) + višeglasni refren uz pratnju suvremenog (ili »klasičnog« mandolinskog) instrumentarija, pravo nazivati se klapama? Djelomične odgovore na otvorena pitanja potražit ćemo u najranijim diskografskim snimkama »dalmatinskog« repertoara počevši od izdanja tvrtki Edison Bell Penkala i Elektroton, pa do prvih desetljeća rada prve jugoslavenske diskografske kuće Jugoton (sljednika prijeratnog i ratnog Elektrotona) u čijoj je glazbenoj produkciji i distribuciji ovaj repertoar dobio izuzetno važno mjesto. U ovom vremenskom rasponu, od kraja 20-ih do početka 60-ih godina dvadesetoga stoljeća, otkriva se isprepletenost dvaju repertoara – dalmatinskih (urbanih) pjesama i klapskih pjesama. Stilska oznaka »dalmatinska narodna pjesma« koju nalazimo na gramofonskim pločama često je glazbenim uradcima oduzela autorski identitet što se nastavilo u njihovom preuzimanju i prilagođavanju u klapskom pjevanju. Rane snimke dalmatinskih pjesama (Edison Bell Penkala, Elektroton) pretežito se snimaju u solističkim izvedbama (na način pjevača klasične glazbe u skladbama Ive Tijardovića ili na šlagerski način u izvedbama Vlahe Paljetka) uz pratnju mandoline i / ili gitare i manjeg orkestra, što će se nastaviti s duetima braće Sutlović, čiji će način izvedbe biti model i budućim izvođačima u vremenu Jugotonovih izdanja. U poslijeratnim godinama ističu se članovi tadašnjeg muškog zbora Radio Zagreba kao vodeći izvođači koji pjevaju postavljenim glasovima aranžmane koje bismo danas nazvali klapskim. Dva ansambla zaslužuju posebnu pozornost, Grupa Dalmatinaca Petra Tralića, koja je ustrajala u nastupima s instrumentima i koja je imala pionirsku zadaću u umjetničkom i tržišnom oblikovanju dalmatinskih pjesama i odgovarajućih novokomponiranih šlagera te Ansambl Dalmacija koji podiže izvedbene kriterije postižući snažni, bogati i balansirani zvuk glasova. Krajem pedesetih godina dalmatinska je glazba dominirala Jugotonovom domaćom produkcijom, u kojoj se narodna glazba nalazila na granici sa zabavnom glazbom. Otvorena pitanja repertoara i izvođačkih glazbeno-stilskih obilježja, na koja smo pokušali naći odgovor u ovom radu i dalje ostaju aktualnom temom za razmišljanje i sukobljavanje interesa svih onih koji u konačnici svojih radom i pristupom odaju posebnu počast vrijednom reliktu dalmatinske kulturne baštine.