Staroatenski pristup odgoju

Starogrčko osnovno školovanje imalo je eminentno odgojni karakter od trenutka kad je zbog neadekvatnosti roditeljskog doma za njega morala brinuti posebna institucija koja je za to posjedovala viši stupanj kvalificiranosti, naime, onda kada se počinje pojavljivati škola kao odgojno-obrazovna ustanova, štoviše, kada sam polis (grad-država) postaje svojevrsnim učiteljem i odgajateljem. Za razliku od spartanskog odgoja, recentniji atenski odgoj u prvi plan stavlja odgajanikovu individualnost što po sebi profilira i novo viđenje čovjeka te njegova odgoja, odmičući se polagano od pretežno militarističkog gledanja na ljudsko biće i slijepe pokornosti bilo kojem i bilo kakvom autoritetu. Popuštaju spone središnjeg utjecaja polisa, a sve više jača demokracija, mitsko se zatomljuje, a spekulativno osnažuje. Homerovi ideali poprimaju prosvjetiteljsku svijest i sve više jača vječitost ideje naspram promjenljivog ljudskog mišljenja. Umjesto primata sile i moći, Atena je dala primat pravu, a samim tim i pojedincu, individui, iz čega je nikla jedinstvena kultura duhovnog života koju je u začetcima osmislio atenski zakonodavac Solon.