Slobodan Novak i kazalište

Sagledavajući cjelokupan kompleks tematiziranja relacija Slobodana Novaka i kazališta – njegove radiodrame odnosno dramske dijaloge, predstave po njegovim tekstovima, razgovore i tekstove o kazalištu, nekoliko polemika te nevelik broj kazališnih kritika i prikaza – ne može se zaobići ni biografski podatak da je na samom početku književne karijere dvije godine obnašao dužnost direktora Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu (1955–1958). Ističući da su tekstovi najvećih svjetskih dramatičara nastajali u kazalištu upravo u procesu rada s glumcima – kad je pisac tijekom nastanka predstave rečenice mijenjao, nadopunjavao ih i ispravljao da bi bolje zvučale s obzirom na način na koji ih je glumac doživljavao i govorio, a često bi i pisao uloge za pojedine glumce – zapravo svi Novakovi stavovi i promišljanja o drami, dramskom piscu, pisanju drame i kazalištu upućuju na formativnu važnost njegova ranoga neposrednog iskustva upoznavanja kazališne prakse, a koje se potom reflektira i u sceničnosti njegove literature. Prije svih radiodrama odnosno dramskih dijaloga, znamenitih proza i novela, televizijskih i filmskih scenarija dakle na samom početku književnoga puta bijaše kazalište u kojemu te dvije sezone nije samo u svojoj direktorskoj kancelariji izabirao naslove i redatelje te odlučivao o glumačkim podjelama nego je i sam – kako je iz njegova govora o kazalištu razvidno – sudjelovao u procesu nastanka predstava, odnosno pretvorbama teksta u živu riječ na sceni.