Relacija subjekt – svijet u pjesničkoj knjizi Nestvarne djevojčice Marije Čudine

Prva pjesnička knjiga Marije Čudine Nestvarne djevojčice (1959) prepoznata je kao zavidan početak i jedno od najsnažnijih ostvarenja u njezinu pjesništvu. Njezine su glavne karakteristike besjedovni stih, intimna drama lirskoga subjekta, tema tijela i užas svijeta. U ovome se radu obrađuje relacija subjekt – svijet koju smatramo paradigmatičnom za ovu zbirku. Intimna drama lirskoga subjekta polarizirana je kategorijama djetinjstva i rata s jedne i egzistencijalističkih toposa s druge strane. Slutnja smrti kao intimistička kategorija usredišćuje subjekt u njegov solipsizam i nemogućnost iskoraka prema svijetu. Na prostorno-vremenskome odnosu prije – sada – poslije smještaju se subjektove diskurzivne strategije i analizira njegov poetski govor. Poetski govor dijelimo na govor o svijetu, govor o smrti i transgresivni govor koji uprisutnjuje nagnuće k smrti. S obzirom na personalnost i impersonalnost kao iskazne moduse, u svakome tipu govora analiziramo opisni, doživljajni i refleksivni diskurz koji se definiraju svojstvenim stilističkim značajkama. Time se proširuje razumijevanje entiteta subjekta i svijeta koji su bitna obilježja cijele Čudinine poetike i usmjerava interpretativna putanja prema pjesničkome opusu.