Chronogenetic Institutions as Categorical Nuclei of Temporal Ideas

Ovaj rad istražuje genezu koncepta vremena, analizirajući kako su početne metode, tehnike i institucije koje su koristile rane ljudske skupine za mjerenje promjena okoliša postale sve više usklađene s ljudskim aktivnostima, čineći tako temelj našeg modernog razumijevanja vremena. Prihvaćajući diskontinuiranu materijalističku perspektivu, ovaj rad predlaže da složene ideje poput vremena često imaju svoje korijene u jednostavnom tehnološkom podrijetlu. Uvodimo pojam kronogenetske institucije da bismo opisali rane mehanizme koje su ljudske skupine koristile za mjerenje transformacija svijeta prije nego što su imale jasan koncept vremena. Kronogenetske institucije grupirane su prema cikličkim pojavama koje predstavljaju, prvenstveno prirodne pojave kao što su kretanje nebeskih tijela, promjenjivi vremenski obrasci i sezonske varijacije u flori i fauni. Ova studija izaziva gledište da su koncepcije vremena bile čisto teorijske u svojim začecima, ističući da su se u početku pojavile i proširile kroz institucionalne prakse u društvenim kontekstima. Promiče oplemenjeno razumijevanje složenosti vremena, zalažući se za prijelaz s jedinstvenog »vremena prirode« na koncepciju višestrukih temporalnosti, konstruiranih i društveno i tehnološki. Nadalje, zalaže se za objektivno i pluralističko ispitivanje početnih pokušaja ranih ljudskih skupina da sinkroniziraju svoje aktivnosti s promjenjivim i nepredvidivim svijetom oko sebe.