Historiografske podjele oko biskupa Antonija Santina

Počevši od pedesetih godina, neki su, osobito lijevo usmjereni historiografi, počeli optuživati Antonija Santina da je tijekom episkopata u Rijeci i Trstu bio odveć blizak Mussolinijevoj vladi te da ga se stoga može dijelom smatrati odgovornim za odnarođivanje Hrvata i Slovenaca. Neki elementi te kritike i danas se ponavljaju kod hrvatskih i slovenskih svjetovnih i crkvenih povjesničara. Članak donosi pregled talijanske, slovenske i hrvatske svjetovne i crkvene historiografije. Na temelju riječkog nadbiskupijskog arhiva članak donosi nove podatke o upravi riječkom Crkvom te prenosi nove historiografske spoznaje nakon otvaranja Vatikanskog arhiva za pontifikat Pija XI. 2006. godine. U slučaju Santina, ali i drugih biskupa višenacionalnih biskupija na našim prostorima, valja razborito razlučiti slobodne odluke crkvenih vlasti od odluka administrativnih državnih (ili vojnih) vlasti. U nekim će se slučajevima naići na utjecaj fašizma na Crkvu, ali pritom svakako treba naglasiti da katolička hijerarhija nije zahtijevala, a još manje poticala, državnu vlast na nepravedne postupke prema slavenskom stanovništvu, kao što je tvrdila komunistička historiografija. Historiografi su do sada najčešće pisali parcijalno, na temelju nacionalne ili ideološke pripadnosti. Takve bi podjele trebalo nadvladati. Objektivna historiografska prosudba lika i djela biskupa Antonija Santina morala bi poštivati neke preduvjete i obveze, među kojima je glavni poznavanje svih triju jezika, hrvatskog, talijanskog i slovenskog.