Sveučilište i tehnosfera: Kraj humanistike i mogućnosti obrata?

U članku se tematizira odnos između sveučilišta kao ideje ozbiljenja znanstveno-tehničkih mogućnosti „napretka“ i „razvitka“ čovjeka na kraju metafizike i onog što proizlazi iz razumijevanja tehnosfere kao vladavine „umjetne inteligencije“ i „umjetnoga života“ analizom četiriju temeljnih pojmova kibernetike: informacije ‒ povratne sprege (feedback) ‒ kontrole ‒ komunikacije. Kritičkom analizom mjerodavnih pristupa tom problemu unutar poststrukturalističkog kruga mišljenja od Jeana-Franҫoisa Lyotarda do Jacquesa Derridae autor pokazuje da se očuvanje „biti“ onoga što nazivamo humanistikom kao mišljenjem ‒ kazivanjem „na“ egzistencijalnu otvorenost čovjeka može izvesti jedino obratom u samoj „biti“ života izvan redukcije na njegove biogenetske procese. Kada život u svojoj posljednjoj mogućnosti produhovljenja postaje autopoietički sustav koji u tehnologiziranju bitka gubi značajke jednokratnosti i neizvjesnosti, a umjesto toga biva singularnošću i proračunljivošću, znanje „o“ kibernetičkoj razlici čovjeka i svijeta iziskuje radikalnu transformaciju. Ali ne više znanosti i njihova povijesno-epohalnoga mjesta odvijanja svjetske povijesti kao što je to ideja sveučilišta od Humboldta do tzv. Bolonjske reforme. Posljednja transformacija s kojom zapadnjačka metafizika kao onto-teo-kozmo-antropologija gubi vlastitu „bit“ odnosi se na ozbiljenje mogućnosti onog što je Friedrich W. Nietzsche namijenio ideji čovjeka ‒ da bude most između „životinje“ i „nadčovjeka“. Članak ima za nakanu ekstenzivnom analizom autorova pojma tehnosfere, kako je to izvedeno u petoknjižju istoimena naziva (Tehnosfera I-V) pokušati promisliti konzekvencije nove paradigme tehnoznanstvene konstrukcije „umjetnoga života“ za budućnost ideje sveučilišta i moguće nove „misije“ humanistike u tom sklopu.