Andrija Štampar – moj uzor i profesor

Cilj izlaganja jest iz osobne perspektive autora, kao medicinskoga djelatnika, ali i njegovih kontakata s Andrijom Štamparom, kao profesorom i dekanom Medicinskoga fakulteta, dati usporedbu javnoga zdravstva prema Štamparovih postulatima, kojih se i sam autor držao tijekom radnoga vijeka, i onoga što je od Štamparove vizije javnoga zdravstva (pre)ostalo u suvremeno doba. Referirajući se na pandemiju bolesti COVID-19, sprečavanju koje je pridonijela i Štamparova metodologija, poziva se na Štamparovu ideju da patologija u pučanstvu mora nametati organizaciju zdravstva u državi, ujedno se prisjećajući studentskih dana i Štamparovih predavanja o epidemijama i higijenskim navikama. Također se ističe kako je već Štampar na svojim predavanjima postavljao pitanja o potrebi privatizacije medicine, odnosno o »zarađivanju na bolestima ljudi«. U skladu s navedenim, autor se fokusirao na sve veću tendenciju privatizacije u medicini, postavljajući pitanje jesu li time narušeni principi javnoga zdravstva i domova »narodnoga« zdravlja te mora li o zdravlju naroda brinuti država ili zavodi zdravstvenoga osiguranja, naglašavajući kako je danas ugovorni liječnik opće prakse primoran primarno se brinuti o svojoj i egzistenciji medicinske sestre, a tek onda o upisanim pacijentima, čime su nezadovoljni i liječnici i njihovi pacijenti te se odnos liječnik–pacijent svodi na dehumanizaciju i depersonalizaciju, što u konačnici rezultira sve većim odljevom mladih medicinskih kadrova iz Hrvatske, a pacijenti su »prisiljeni« okrenuti se privatnim zdravstvenim ustanovama. Iako je Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o proglašenju prestanka epidemije bolesti COVID-19, autor stvarnom hrvatskom epidemijom i realitetom drži povećanje nezaraznih bolesti te činjenicu da je Hrvatska na drugom mjestu po broju malignih bolesti u Europskoj uniji, smatrajući kako organizacija zdravstva i pristup moraju biti drugačiji od sadašnjega, vjerujući kako bi Štampar, suočen s takvim izazovom, tražio osnivanje ustanova sličnih dispanzerima, odnosno centara za maligne bolesti, gdje bi bolesnici dobivali sve potrebito – podršku, pregled i terapiju.