Usidren u genius loci

U osvrtu na biografiju hrvatskog povjesničara umjetnosti Branka Fučića, koju je objavio riječki povjesničar umjetnosti Marijan Bradanović, izdvajaju se ključne odlike osobnog i akademskog habitusa kakve se razabiru u opusu i životu toga uglednog humanista druge polovice 20. stoljeća. U složenim društvenim okolnostima tih vremena, Fučić je formirao jedinstven metodološki model povijesti umjetnosti i kulture koji je u neku ruku anticipirao danas globalno aktualne pristupe. Sveukupnost dinamike arhitektonskih i likovnih tendencija određenog mjesta on je definirao višestoljetnima, mjesno ustaljenim životnim specifičnostima koje pak proizlaze iz ključnih odlika prirodnog i kulturnog krajolika u kojem su nastale. Uvijek nekako onkraj fokusa nacionalnoga akademskog i kulturnog života, Fučić je u razdoblju samoupravnog socijalizma, kao i u naknadnim preslagivanjima devedesetih godina 20. stoljeća zadržao svježinu i neovisnost autentičnog humanista koji ne odustaje od pomno građenih etičkih standarda, pa i po cijenu društvene i stručne marginalizacije od političkih i kulturnih elita.