Nema života za starce

Prema podatcima Svjetske zdravstvene organizacije, 2020. godine broj je ljudi starijih od šezdeset godina bio peterostruko veći od broja djece mlađe od pet godina, a predviđa se da će se do 2050. udio svjetskog stanovništva starijeg od šezdeset godina gotovo udvostručiti, s 12 na 22 % (WHO „Ageing and Health“). Razvidno je da broj starije populacije raste, a s njime i potreba za skrbi i unaprjeđenjem odnosa prema starijim pojedincima. Opsjednuto kultom mladosti, suvremeno kapitalističko društvo starost doživljava isključivo kao slabost i nepoželjnu biološku činjenicu koju nastoji eliminirati svim raspoloživim sredstvima. Distopijska književnost, kao izrazito društveno angažiran žanr, upravo zato često tematizira ageizam i nehuman odnos prema starosti i starijim pojedincima. Distopijski roman Ustanova (2006), autorice Ninni Holmqvist, opisuje Švedsku bliske budućnosti u kojoj se starije ljude izopćuje iz većinskoga društva te ih se iskorištava kao rezerve organa za mlađe i korisne pojedince, naposljetku ih ubijajući. Primjenom Foucaultove teorije o heterotopiji i biopolitici kao mehanizmima kroz koje se pojedince na marginama većinskoga suvremenog društva sustavno izdvaja, odnosno zlostavlja, cilj je rada analizirati načine na koje Ustanova odabire, izolira i zlostavlja svoje starije pojedince. Ovaj rad stoga tematizira Foucaultovu tezu o zatvorskoj prirodi suvremenoga društva koje kontro lira i eksploatira pojedince pod krinkom biopolitičke zaštite života. Osim sadržajnom i naratološkom analizom dosad na hrvatskom jeziku zanemarenoga distopijskog romana te švedske autorice, rad će pridonijeti (književnom) problematiziranju starosne diskriminacije, uvelike prisutne u kapitalističkom društvu, orijentiranom na mladost, materijalnu korist i doprinos.