Ontologijska i teologijska relevantnost liturgijske glazbene prakse

U ovom radu susrećemo se s filozofsko-teološkom refleksijom glazbene prakse u liturgiji. Na tom tragu najprije izlažemo simbolički govor u liturgiji, ne samo radi jasnoće predmeta rasprave, nego i važnosti razumijevanja teološkog govora o Bogu u glazbi. Nadalje, promišljamo ontologiju glazbe koja nas uvlači u njezino izvorno razumijevanje kao jezika božanskoga, bremenitog izvornim smislom i značenjem kojeg smo odavno izgubili. Antičko razumijevanje glazbe kao umijeće i dar Muza ocrtava smisao i jezik koji izravno povezuje s božanskim, a kršćanska tradicija pjevanje u liturgiji razumijeva kao sveto pjevanje. Pokušavajući taj govor prenijeti i u liturgijsku glazbu, otvara se prostor za razmišljanje i pitanja poput: Kakav teološki govor susrećemo onkraj glazbene praske u liturgiji koju danas zatječemo u crkvenim zajednicama? Pitanja koja postavljamo izraz su brige zbog raširene prakse banalnog glazbenog izričaja o Bogu, ako ga uopće ima. Pitanja su također fokusirana na promišljanje kakvu vjeru odgaja takva slika Boga? Stoga se ta pitanja protežu i na razumijevanje glazbe u liturgiji kao kateheze, u kojoj autorica izlaže i nekoliko pastoralnih okosnica za njezino propitkivanje.